gregor fehmi

petak, 12.08.2011.

Varijacije, slike

I

tražim lilit
iza ohlađenog asfalta
crvenu i crnu
cesta je prestala
da se puši
mali demoni pretrčavaju
preko izbledelih prelaza
stara palma nagnuta je -
tik uz
more
mrtva pena
mrtvo more
mrtvozornik
-gde lilit rađa demone?

II

volim kad dođu gosti
volim kad odu gosti

tek što sam ih ispratio
uz grljenja i sendviče
bez suza
pojurio sam da u veš mašinu natrpam sve
stavim dosta praška
i malo omekšivača
i dok mašina radi
da usisam svaku vlas i svaku grinju
da oribam prazan pod
da sve bude čisto

sedim za radnim stolom
pijem tursku kafu
gledam kroz prozor
i razmišljam kako bih mogao
da sam
na nekom drugom mestu

možda ne bih bio tako sam

uveče, kad poslednji ezan odradi svoje
ležim u crvenoj posteljini
na širokom krevetu
dijagonalno

pogledam ispod lampe
i vidim
vlas
crvenu i crnu
pomislim:

danas su me pohodili
živi

ili
to lilit rađa demone

negde u daljini
čujem avion
tupa grmljavina
vodi me
...

onda sanjam
kako pokušavam da prespavam
u nekom nepoznatom stanu
i kako sam zahvalan
nekim nepoznatim ljudima
što me nisu
pustili

ujutru shvatam
da sam svoj crveni kofer
zaboravio na putu
za berlin
tamo gore, još gore
i da sam
negde kod kreuzberga
plakao tako gorko
i tako jako
jer nije trajalo
... ni san

razmišljam
kako možda moram
da promenim san
ili stav
ili stan
onda se setim
da moram
da platim kiriju
jer hodža ne voli da čeka
ramazan šerif mubarek olsun

III

iii...topovski udar!
iftar može da počne!
kreće ezan
jedan, drugi, treći
vrište minareti
sa svojim svetlećim ogrlicama
zveckaju tanjiri i tanjirići
postavljaju se trpeze
izgladnelo građanstvo
zasukalo je svoje rukave
i već je do lakata
u jagnjetini
allah radi olsun

oni sekularno nabijeni
spuštaju roletne
i navlače zastore
njihove su trpeze
prazne
oni se solidarišu sa
najugroženijima
njihov post traje
malo duže od
allah...olsun

IV

aja je živela između crvenih zgrada
mala bela
napuštena
nikad nije lajala
hranili smo je retko
ali uvek kad bi bila
tu

jednog dana
idući da bacim
po kategorijama razdvojeno
smeće
video sam kako neka crna žena
baca aju
u kontejner za plastičnu ambalažu

sačekao sam da zrela žena završi
čeprkanje po susednom smeću
i gledao je
dok prebira po fino zavezanim kesama
i ne nalazi ama baš ništa

onda sam prišao
zavukao ruku među plastične flaše
i tako ponosno
postao spasilac
male bele aje

kada sam je spustio na zemlju
nije ništa govorila
samo me je dugo gledala
aja nije lajala

V

kada sam doputovao
nisam zagrlio svog prijatelja
mislio sam da smrdim na znoj
hteo sam da ga poštedim
kasnije sam dugo razmišljao
kako to nije fer
i o kakvom glupom znoju
uopšte razmišljam
sutradan sam mu prišao
izgrlili smo se
...univerzum se osmehnuo

VI

vozimo se biciklom
po vreloj avgustovskoj
prašini
slamnati šeširi
nestaju i polju
smejemo se i jurimo
ka suncokretima...
...prašinarska idila

12.08.2011. u 11:01 • 0 KomentaraPrint#

srijeda, 03.08.2011.

Ramazan, slike

Slika 1:

danas je ponovo sedeo u parku
poslednji put je to učinio jednog retkog sunčanog dana,
s kraja zime
čitao je Janka Polića Kamova
danas čita Tina Ujevića
park je skoro potpuno prazan
...pored klupe
ležalo je štene
nije obratio pažnju da li diše

Slika 2:

probudio se u čudu
sanjao je kako se ljubi
s njom
a s njom se nikad nije ljubio

Slika 3:

u nekom tihom kafiću, u polumraku,
ljubili su se nežno i dugo
nisu progovorili nijednu reč
pogledi su im se sreli samo jednom
tada je shvatio da je sve
samo san

Slika 4:

kasnije mu se učinilo
da ju je video
kako prolazi pored parka
i vuče neku veliku palmu
ali od duge crvene kose
nije joj video lice
ipak, bio je siguran
da je to ona
mora biti ona
...ili je to Lilit

Slika 5:

juče ga je iz sna prenuo ezan
tek je počinjalo da sviće
uplašio se da mu je neko ušao u stan
zaboga, ko tako urla, i zašto?!
kasnije nije mogao da zaspe
ceo dan je bio ljut i tužan
celo veče je patio
možda zato što se naljutio na -
ezan
ramazan
parmezan
samo to mu je ostalo u frižideru

Dodatak:

nekada je bio politički korektan
ispravljao je druge čim bi se pogrešno izrazili
u vezi sa nekom skrajnutom i potlačenom
društvenom grupom
margina margine – žal za bijedom
razmišljao je da o tome nema šta da se misli
neke stvari jednostavno treba uraditi
sada ne zna da li je ikada verovao u to
pa šta ako ga ramazan nervira
pa šta ako kaže da ga je ezan uplašio
pa šta ako se zamislio...
pa šta...

Iz privatne prepiske:

Poštovani Ibrahime,
Hvala Vam što ste tako brzo odgovorili. Moje interesovanje za učenjem slovenskog jezika se možda ne može smjestiti u očekivane okvire, no ja i dalje vjerujem da je potpuno besmisleno da Vam objašnjavam zašto umjesto arapskog ili turskog – ja biram da učim slovenski. Da ste, kao što ste naveli u svom pismu, otvoreni i dobronamjerni – ne biste me pitali za moje porijeklo. Uostalom, ko ste Vi da se bavite nečijim porijeklom. Savjetujem Vam da još jednom udahnete duboko i razmislite o svemu što ste napisali. Ramazan je mjesec suzdržavanja, ali i mjesec praštanja. Zato Vam ja opraštam, i u isto vrijeme se suzdržavam da Vam kažem šta mislim o Vama. Mogao bih Vam, za kraj, napisati pozdravnu poruku mira, ali Vi je svakako ne biste razumjeli. Zato ovo pismo završavam najsmislenijim riječima: Pokušajte, dragi Ibrahime, pokušajte...
Safer

03.08.2011. u 22:50 • 0 KomentaraPrint#

četvrtak, 07.07.2011.

Letovanje, slike

u Umagu, preko puta Gradske knjižnice, nalazi se ribarnica
kilogram sardela košta 35 kuna
...

čistimo ih
na obali, u selu San Giovanni, ili Sveti Ivan, kamenitoj i divljoj
odsecamo im glave
male i mrtve
nas troje
tri puta i bog pomaže
sa glavama izlaze i utrobe
mala riblja srca
bacamo ih galebovima
divljim i izdresiranim
male mrtve ribe su hladne i glatke
koža im se sija
mrtva krljušt
...

znala sam da će ti se svideti
zato sam i insistirala da dođemo
...šetamo
ja samo ćutim i gledam
kuće i prozore
velike cvetove
i mačke
miris Grožnjana mi se uvukao u sinuse
kao mrtve ribe
sardele koje svetle
u univerzumu
i čija krljušt mi je
pod noktima
...

luča mikrokozma
sedimo na steni i razgovaramo
more se probija kroz usekline
i stvara penu
na UV faktor smo zaboravili
...mali rakovi prolaze pored nas
brzo
u dijagonalu
...

negde u Piranu pokopan je moj deda
neki čovek kojeg smo tako zvali
nikad se nismo upoznali
rođen je pre skoro sto godina

šetamo rivom i gledamo zaliv
koji, kome, o kome...
neko će se setiti
...

sedam u voz za Teheran
iznad sedišta su ogledala
široka i čista
ispod velikog oboda slamnatog šešira
čuvam pogled
kamufliran za četiri kontrole
granični prijelazi
Teheran je daleko
...

voz naglo zakoči i ja otvaram oči
Maglaj
brzo ih zatvorim i pokušam da prizovem
miris mrtvih riba

zbilja je ipak jača
progledam
preda mnom: kasaba koja kmeči
pokušava da se probudi
trza se u magli

pogledam u nokte
tražeći ostatke mirisa
i krljušti
Teheran je sve bliži
...

moj svjetonazor više nije tako politički korektan
moj svjetonazor postaje problematičan
moj svjetonazor se graniči sa opasnim
moj svjetonazor nadilazi imaginarni instrumentarij
kojem su nas učili
da bismo bili uspješni
i umorni
...

kako je riblje srce malo
i hladno
stane na jagodicu kažiprsta





07.07.2011. u 21:46 • 2 KomentaraPrint#

utorak, 05.07.2011.

Nove proge – ali: Tudi tukaj je Slovenija

vroča luč sončnega
neba
in morje

vse ima svojo
praznoto

minute prvega mraka

jaz sem pri hiši
črn in tih
kot praznota

ena punca
med nogami
hrani luč

luč in lukno
skupnega življenja
in bolečine

v vesolju
race

vonj sardel
in moje roke
čakajo

pridi, pridi
glej!
tudi tukaj je
proga

tir in človek
tretje nadstropje
prazen sedež

potem se obrnem
in štejem:
ena, dva, tri, štiri
pet
sedežev

in brezplačno vprašanje
kaj se je zgodilo z punco

jaz sem dober človek
jaz sem dober gospod
jaz sem vodoinštalater

izhod
prosto je
vsak človek
gre proti vesolju

in vsaka raca

v morju čaka ena nova
punca
ali punčka

ko naenkrat
rdeča hiša
dolga in težka
izgine

nič novega
poje črni človek
v kotu

temna noč
in dolge proge
naše zenice se širijo

težko spanje
z nami
mrzlo

05.07.2011. u 13:01 • 0 KomentaraPrint#

ponedjeljak, 20.06.2011.

Svetlaci

posvećeno S. S.

Mrtvim gradom hodaju svetlaci
Čas bljesnu
Čas ih zgasnu

Teškim gradom vuku se pokisli
Ja ih gledam
Mene niko ne vidi

Kako je to čudno
Kada vreme tako ide, ide, ide...
A stoji

U mrtvom gradu nema prolaznih
I niko ne prolazi
Jer nikog nema

I mene niko ne vidi

Otkad sam umrla
Kada sam umrla
Pod krupnim kapima kiše
Ah, pod krupnim kapima kiše!
I krupnim rupama
Grada umrlih

Otkad sam umrla
Ništa nije stalo
Ni krenulo

Sada me lajkuju i šalju komentare
Kako sam umrla
Jer nisam mogla
Jer nisam znala
- da budem njihova

A mene niko ne vidi

Ovo je grad
Ovo nije grad
Ovo nisu – jer ih nema
Oni nisu – jer ih nema
Ovo nije – jer ne postoji

Prazan prostor, prazne kuće
Ljudi vuku svoje rupe
- i ne gledaju se

Ja ih posmatram

Ulice i šine
Tramvaji i ljudi
- ukrštaju se

Idu jedni pored drugih
Pa jedni preko drugih
Pa ispod
Stapaju se jedni u druge
Tiho i tupo
- bez škripe

U praznom gradu
Ljudi kojih nema


20.06.2011. u 23:57 • 0 KomentaraPrint#

četvrtak, 02.06.2011.

Dođi i donesi

* * *

Dođi i donesi
Sniženja i akcije
Pa ćemo se družiti
Ja imam šećer
U kesicama
Beli
Jer smeđi su uzeli
Oni što misle
Da su besmrtni

I ponesi nekoliko kesa
Onih što se dobijaju
Gratis
I nikada ne istrule
Pa ćemo pokušati
Da se smestimo
U njih
Jer smo zaslužili
Iako nismo besmrtni

Dođi i donesi
Kap krvi
U ispljuvku

Pa da pljujemo zajedno
Krv koja život znači

Samo pitanja i suživot
Ostavi po strani
Njih sam se jedva rešio
I sada trunu
Negde daleko
Na otpadu

02.06.2011. u 08:08 • 0 KomentaraPrint#

srijeda, 25.05.2011.

Prilozi povijesti roditeljstva - ili: Tri priče koje propituju proljetnu zbilju

PRIČA I

Sjedi u parku i pokušava uživati u proljeću.
A proljeće je u Sarajevu doista lijepo. Ulice mirišu po raznom beharu, svaki dio grada ima svoj miris, jasan i intenzivan. Tako u nekim dijelovima miriše po divljoj trešnji, u drugima po jorgovanu, a najljepše je kad nakon lake proljetne kiše zavlada miris zove.
Mjesec je maj, on sjedi na klupi u Parku svjetlosti i pokušava uživati u mekom suncu.
Mogao bi tako uživati bilo gdje pod kapom nebeskom. Mogao bi gledati u neko more, ili rijeku...Mogao bi šutjeti i razmišljati o ko zna čemu. Ali on sjedi u sred Sarajeva i pokušava ostati smiren.
Ona stoji nedaleko od njega. Gleda ga svojim krupnim zelenim očima. Gleda ga i plače. Doziva ga, viče, urla, vrišti. On se pravi da je ne primjećuje. Ne smije je pogledati, mora gledati na drugu stranu, bilo gdje, samo ne u nju. Uzima mobitel, čita stare poruke. Lista imenik. Onda opet čita iste poruke. Ona ne prestaje. Vrišti, lice joj se više ne vidi od suza, djeluje kao da će se svakog trenutka ugušiti. Doziva ga glasom koji sliči klanju životinje. On pali cigaretu, treću zaredom i dubokim udisajima pokušava ostati na klupi. Jer ako ustane, ako krene k njoj, ako samo krene... Mora ostati smiren, mora biti dosljedan, ne smije se pokolebati. U tome je bit odgoja. Dosljednost. Jebena dosljednost. I jebeno roditeljstvo.
Ima 33 godine, a ona 3. I naravno da je sretan, to je neupitno, to je aksiom... To se ne smije pitati. Sretan je, mora biti sretan, ne smije... Ona vrišti i dalje, sada stišće svoje male šake i počinje se udarati po koljenima. Stišće i svoje male mliječne zube, one koji će joj se pokvariti prije negoli počnu ispadati, jer je naučila svaki dan pojesti nekoliko slatkica, u granicama normale, toliko koliko djeca u toj dobi smiju, moramo joj dati, nesnosna je, vrišti bez prestanka, moramo joj dati, a što bismo drugo, moramo joj dati, ali u granicama normale, mala je, ne zna, ne znamo...
Onda gasi cigaretu, ustaje, ide k njoj, prilazi joj, uzima je za ruku, stišće njenu malu šaku, trza joj ruku iz ramena, ona i dalje vrišti, ne prestaje, glas je gotovo izgubila. Onda joj zalijepi takvu pljusku od koje bi joj mogli izletjeti svi ti mali mliječni zubi, oni koji su se već počeli kvariti od slatkica koje jede svaki dan, za ovo bi negdje u Americi mogao otići u zatvor, no zubi joj ipak ne izlijeću, ali prestaje vrištati, onda joj se unosi u lice, stišće svoje zube, one koji su više puta popravljani, one na kojima je više plombi no prirodne tvari, cijedi kroz njih nešto neartikulirano, nešto neljudsko, onda joj još jednom stisne šaku, i – djevojčica prestaje plakati. Bit odgoja, bit roditeljstva.
Brzim hodom izlaze iz parka. Usput nailaze na velikog žutog psa. Ona ga gleda i smije se. Pas ganutljivo gleda u njih i maše repom. Djevojčica je ponovno sretna.
Idući doma, držeći je za njenu malu šaku, on shvaća da jebeno ne bi mogao živjeti bez nje, i shvaća da bi jebeno sada bio na nekom drugom mjestu, sam i sretan, da bi sjedio na pijesku i gledao u more, ili u rijeku, da bi sjedio kraj prozora i pušio, da bi otišao i možda se nikada više ne bi vratio. Ali sretan je, to je neupitno, to je aksiom...
Prilazeći zgradi, kod Kina „Prvi maj“, sretni otac osjeća da proljeće miriše ljepše nego ikad. Tu između zgrada procvjetala je stara zova. I ljudi koji prolaze, izgledaju tako smireno, sretnije nego ikad. Proljeće je u Sarajevu doista lijepo.

PRIČA II

Često sanjam da imam dijete, maloga petogodišnja dječaka.
U autu smo, samo on i ja. Vozim ga u vrtić. On je na zadnjem sjedištu, lijep i nasmijan. Plav je i ima krupne crne oči. Sliči dječaku sa filma, jednog od filmova koje sam gledao. Svi su američki. Ja sam mladi sretni otac, no sa svojim djetetom nikad ne razgovaram. Moj sin i ja ne umijemo govoriti. On je mali, plav i ima krupne crne oči – i uopće mi ne sliči. Možda sliči svojoj majci, no to ne znam. U snu smo uvijek samo nas dvojica.
Jednom smo bili za nekim velikim stolom. Sličilo je pravoj blagdanskoj trpezi. On sjedi točno naspram mene. Oko nas su neki ljudi, ali mi s njima ne komuniciramo. Gledamo se ravno u oči i smijemo. Između nas je velika staklena boca mineralne vode. On se skriva iza nje, pa onda izviruje. Ja radim to isto. Igramo se. I smijemo se. A onda, kao na zaustavljenoj traci, više se nitko ne pomjera, sve sliči fotografiji iz obiteljskoga albuma i mene više za tim stolom nema. Trpeza je slavska, ja poznajem ljude koji sjede. I taj dječak više nije moj sin.
Probudim se sretan, jer je sve to bio samo san. No lice toga dječaka pamtim, i njegov pogled. Čekam dan kada ćemo si nešto reći.

PRIČA III

Na trećem je katu srednjoškolskoga doma. S lijeve strane hodnika skupljaju se ljudi. Neke poznaje, mnoge nikad prije nije vidio. Svi šute. Hodnikom se širi nesnosni smrad. To je ona mješavina kolektivne kuhinje, zajedničkoga wc-a i znoja. Srednjoškolski domovi uvijek mirišu po toj mješavini. No, ovdje je po srijedi nešto posve drugo. Miris je gust i nekako težak, slatkast. Hodnik je već pun ljudi i djece. Svi samo šute i gledaju ispred sebe.
I on odlučuje prići. Probivši se kroz gužvu, prilazi niskom stolu na kojem je velika najlon vreća. Na stolu nema mjesta ni za što drugo. Stol je taman toliki da na njega može stati cijelo tijelo, da ni noge ni glava ne vise. U vreći je učenik. Najlon je debeo, prizor je nejasan. Lice je mutno. Ali on to lice zna, zaboga, taj mu je momak poznat.
Okreće se prisutnima. Onda ponovo gleda u lice u vreći. On vrlo dobro zna tko je mrtvi momak, mrtvo tijelo, velika najlon vreća koja širi nesnosan smrad hodnicima internata.
Razmišljanje mu prekide zvono koje javlja da je vrijeme za ručak, svi se žurno razilaze, guraju se jedni preko drugih, prolaze kraj njega ne gledajući ga. On ostaje sam sa mrtvim učenikom. Dva tijela u dugačkom hodniku. Odjednom shvata da ne može govoriti, da iz njega izlaze neki neartikulirani glasovi, čudni i neljudski. Onda poče osjećati miris zove, koja se širila cijelim internatom.
- Sine, što trebaš? – glas je žene koja riba hodnike.
On se ne pomjera. Gleda u veliku kantu punu mutne vode koju je ova ostavila kraj njega.
- Hajde, ako ne znaš što bi, otiđi. Nemaš što ovdje tražiti, sine. – dodaje žena i nastavlja ribati.

Vjetar nanosi mirise proljeća, a on sjedi na pijesku i gleda u more. A mogao bi tako uživati bilo gdje pod kapom nebeskom. No on je baš tu, pokraj mora, sam i sjedinjen s beskrajem. Proljeće je doista lijepo.



25.05.2011. u 09:51 • 0 KomentaraPrint#

nedjelja, 22.05.2011.

Geršlo - ili crtica iz života

Uvod:

Dok drvenom varjačom mešam
Po dnu metalnoga lonca
Tvrdo zrnevlje
Iz tegle na kojoj piše
Geršlo
Razmišljam o
Bedi


Kulminacija:

Voda počinje da vri
Obrok se mreška
Obrok je nabubrio
Obrok samo što nije
A onda


Preokret:

Preko balkona
Dopire glas mujezina
Sve jače, jače, jače!
Iii... TUP!


Iskočio osigurač

Kontemplacija:

Dok se ringla hladi
A tvrdo zrnevlje tone u mir
Ja razmišljam
O bogu

Halucinacija:

O, bože, bože, bože
Ti, koji sve vidiš
I sve znaš
Iskoči, uskoči
Pomozi
Da odagnam teške misli
I prazan tanjir


Epilog:

Boga odavno nema, budalo!

22.05.2011. u 21:14 • 1 KomentaraPrint#

ponedjeljak, 16.05.2011.

Dan pobjede nad fašizmom, daidža Keno i grobne muhe (ulomak)

Taj je 09. svibnja mogao biti kao i svaki drugi dan.
Ja ovo više ne mogu podnijeti, poludjet ću! – vikala je Lamija, sjedeći za svojim stolom. Nikako se nije se mogla usredsrijediti. Stan je bio okrenut ka Trgu, a otamo je u valovima, dopirala glazba. Veče pobjede, veče proslave. Svi skupa i nitko ni sa kim. Pučanstvo je izašlo obilježiti Dan pobjede nad fašizmom – koji nikada nije pobjeđen.
Tih je dana vijest o koncertu te cijelovečernjem programu na glavnome gradskom trgu bila u svim medijima. Lamiji se činilo da se ovaj datum nikada prije nije ovako srčano obilježavao.
Maša je već bila otišla, a Fak je sjedio u kutu i tužno promatrao Lamiju, pokušavajući da ju dobije ne bi li ga ova izvela van. Povremeno bi posve tiho cvilio, ne usuđujući se da pokuša lajati, svjestan da bi ga taj čin odveo u propast.
I kaj sad ti hoćeš?! Ić van?! Daj šuti...! Ušuti već jednom! Ne idemo – i točka! – urlala je Lamija već utonula u bunilo od glazbe koja je bila nesavladiva i koja se u valovima upijala u zidove i vršila okupaciju nad cijelim njenim prostorom.
Dev, daj dođi... – počela je dozivati Hudevskog.
Kaaaj...? – čulo se iz druge sobe.
Daj dođi, dođi, molim te... – ponovila je.
Hudevski je došao. Stao je kraj nje ne rekavši niti jednu riječ. Samo ju je gledao.
Hajmo nešto radit...hajmo nekud otić...hajmo učiniti bilo što...bilo što...ja ovo više ne mogu podnijet...jebla vas vaša pobjeda! Jebo vas koncert! Jebo vas bog da vas jebo...i deveti svibanj... – izgovorila je sve to i onda počela plakati.
Hudevski ju je uzeo u naručje i prenio na dvosjed. Sjeo je kraj nje i samo šutio. Gledao ju je dok je ona tiho plakala. Onda ju je zagrlio i duboko uzdahnuo. Suosjećao je s njom. Možda je mogao i više, no bolje nije znao.
Za nekoliko trenutaka oboje su tiho plakali, Fak je stajao ispred njih i cvilio, a sat je otkucao točno: 23h.
Dan pobjede nad fašizmom posljednjih se godina počeo obilježavati sve intenzivnije. A i sam fašizam, u svojemu novom obličju, svakoga je dana jačao i bivao sve prisutnijim u svakodnevnim radnjama. No ljudima to kao da uopće nije bilo bitno. Izgledalo je kao da im je najvažnije da se organizira koncert. Glazba se širila u valovima, a pučanstvo je tonulo sve doblje u svoju ugodnost.
Sljedećeg su dana Lamija i Hudevski odlučili otputovati u Sarajevo. Lamijin je daidža živio na Višnjiku. Bila je to prekrasna kuća smještena između tri stara hrasta. Granate su je nekako bile zaobišle, pa je ostala ista kao i prije rata. Daidža Keno živio je sam. Kad bi se netko najavio da bi mu došao u posjet, on bi od svojega doma, za samo nekoliko trenutaka, napravio nešto nalik odmaralištu. Da ljudima bude lijepo i ugodno – govorio bi. I uvijek bi svojim gostima, čim bi ušli, iznio svoj plan, koji su oni mogli prihvatiti ili odbiti, a ticao se – organiziranih obilazaka ovih i onih mjesta, poznatih i posve nepoznatih.
Prije rata daidža je Keno živio s Belkisom. Ali se ona za vrijeme rata ispalila za Njemačku. Belkisa, kraljica od Sabe, sa suzama koje su sličile dijamantima, odlučila je da se nikada ne vrati u Sarajevo. Ovdje mi nije ljepše, ali mi je dobro. A tu nije ni lijepo, ni dobro. Sarajevo više ne postoji. Oprosti mi, razumi me, Belkisa – pisalo je na cjeduljici koju je dobio točno pola godine nakon završetka rata.
Te je noći daidža Keno sanjao kako ide kroz šumu. U jednom trenutku nailazi na dječaka. Ovaj sjedi na zemlji, okrenut mu je leđima i kopa svojim dječijim prstima, raskopava meku zemlju, tako žutu, kakvu Keno nikad prije toga nije vidio. Dječak je smiren i ne okreće se. U jednom trenutku iz rupe počinju izlijetati muhe, krupne i crne. Keno ih gleda i ne pomjera se. Onda se dječak okrene i kaže – grobne muhe. Vidjevši njegovo lice, Keno se probudio.
Kasnije mu je netko rekao da grobne muhe doista postoje. Ako se u točno vrijeme, nekoliko mjeseci nakon pokopa, počne razgrtati zemlja, najvjerojatnije će, jedna za drugom, početi izlijetati velike crne muhe. Vjeruje se da one žive samo nekoliko dana, tek toliko da dožive ovaj svijet, a onda brzo nestanu.
Na putu za Sarajevo, Lamiji je zazvonio mobitel. U poruci je pisalo: Sinoć mi je u sobu uletjela leptirica, znaš ona crna, ogromna. Sletjela je na sred stola i tu ostala. Nisam smjela niti priviriti u sobu, spavala sam u kuhinji. Odvratni insekt nije mi dao spavati! Grlim, Mama

16.05.2011. u 21:34 • 0 KomentaraPrint#

četvrtak, 05.05.2011.

Anđeo Čuvar i ljudi koji se vraćaju sa pijace i vuku cegere i metle - Odlomak o dvadesetsedmogodišnjem Momčilu, Nedi koja popravlja venecijanere i Hudevskom koji uredno klima glavom

(...)
Dvedesetsedmogodišnji Momčilo, brat tridesetpetogodišnjeg Hudevskog, završio je u Kovilju.
Jednog jutra, tek što je svanulo, njegova majka Neda, zatekla ga je kako stoji na ivici prozora, držeći se za ramove i gledajući u asfalt pet spratova niže. Prišla mu je tiho, no on ju je ipak čuo i okrenuo se. Stajali su i nemo se gledali, onda se on opet okrenuo prema ulici, a ona ga naglo povukla nazad.
Sve su to obavili bez ijedne jedine reči. Momčilo je pao i udario o brodski pod. Onda se skupio u položaj fetusa i tako ležao sve dok Neda nije skuvala kafu. Nekoliko minuta kasnije, ustao je i prešao u dnevni boravak. Ona je uključila tv, jutarnji program, voditelji su najavljivali međunarodni festival novog teatra, negde na Kosovu, a sat je otkucao tačno: 6.45h.
Hoćeš li? – pitala ga je smireno.
Kako hoćeš...ali ja za ovo više nemam snage – dodala je gledajući u veliki plazma ekran.
On ju je pogledao i klimnuo glavom. Pristao je.
Kovilj je mnogima poslednja šansa. Novosadski narkomani ga ostavljaju za kraj. Valjda zato što im je u komšiluku. Narkomani sve ostavljaju za sam kraj.
Taj je manastir poznat kao mesto za odvikavanje od narkomanije, za izlečenje i prosvetljenje. To odvikavalište, čistilište, vode sveštenici. Crkva je uvek imala svoje metode. Nekima uspe da se skinu, neki umru. Momčilu to nije bitno, kao ni bilo šta drugo.
Hudevski i on se nisu videli više od tri godine. Njihov poslednji susret je bio u zatvoru. To je bilo treće ležanje mladoga Momčila. Kada je došao, Hudevski ga je gledao kroz staklo, a kabina je smrdela na duvanski dim i neoprane zube. Razgovor je trajao tek nešto više od pet minuta. Predugo kad nema o čemu da se priča.
Hudevski je svom bratu doneo troje bokserica, petoro slip gaća, šest pari čarapa, dva velika i dva mala peškira, posteljinu, donji deo trenerke i tri majice kratkih rukava. Trenerku i majice je kupio u Zagrebu. Sve je bilo tamnoplavo, bez ijedne aplikacije ili znaka. Kad bi se saznalo da su iz Zagreba, Momčilo bi možda ostao bez prsta, bez dva prsta.
Stajanje u redu, višesatno čekanje, razmena reči koja liči na razgovor, ništa od toga mu nije teško palo. Ionako mu nije prvi put, a verovatno ni poslednji, mislio je.
Najteže je bilo sedeti u neprovetrenoj kabini i gledati s onu stranu stakla, u čoveka koji bi trebalo da je brat – a nije.
Momčilo se tupo smeškao i pričao nepovezano, bez početka i bez kraja, bez cilja i bez smisla. U sobi je bio sa još četvoricom. Možda su se družili, a možda i nisu. Pričalo se da imaju i televizor.
Hudevski je shvatio da samo klima glavom. Odobrava svaku Momčilovu reč, a ne sluša ga.
Tog petka uoči Uskrsa, Neda je svog dvadesetsedmogodišnjeg sina okupala i sredila za sutrašnji odlazak. Telo narkomana ima specifičan miris. Podseća na zadah iz usta izmešan sa ustajalim donjim vešom. Prvo ga je skinula, a onda, prebacivši mu levu ruku preko svojih ramena, polako krenula prema kupatilu. Nije se opirao. Hodao je polako, prativši njen tempo. Dovela ga je do kade, pomogla mu da uđe, pustila snažan mlaz tople vode i počela da ga pere. On se nije opirao, samo se tupo smeškao, pokrivajući šakom svoj penis.
Prala ga je kao što se peru prljavi tepisi, grubo i brzo. Prala ga je i plakala.
Sutradan, na Veliku subotu, tačno u šest ujutru, Neda je pozvala taksi. Odvezli su se do kraja grada, a tamo ih je čekao Anđeo Čuvar. Rastali su se bez reči. Momčilo je otišao sa Anđelom, a Neda se, gradskim autobusom, vratila kući.
Znaš, tog jutra dok smo stajali i čekali Anđela Čuvara, ja sam gledala sve te ljude kako se vraćaju sa pijace, sa svim tim cegerima, kesama, metlama i koječim. Svi mi, pali anđeli, čekali smo sutrašnji dan, Uskrs. Život ume da bude takva groteska. I, znaš, u tom trenutku sam se setila tebe i pomislila kako bi se ti osećao. Znala sam da bi sve ovo drugačije posmatrao i kasnije od toga napravio anegdotu. I to mi je dalo snage. I nisam zaplakala.
Veče uoči Uskrsa, Neda je Hudevskom preko skype-a javila da mu je brat sada u manastiru
Odveo ga je Anđeo Čuvar.
Onda su oboje samo ćutali.
Lamija i ja sad moramo da sredimo stan. Sutra nam dolazi prijateljica sa psom – nevešto je Hudevski pokušao da prekine tišinu.
A jeste li ofarbali jaja? – isto tako je dodala Neda.
Lamija i Momčilo su se sreli samo jednom, kad je on došao u Zagreb na neki koncert. Sačekala ga je na kolodvoru i odvela u stan. On je za manje od pola sata, uzevši dva sendviča i jedno pivo, rekao nešto, brzo i nerazgovetno, i samo istrčao. Trebalo je da prespava kod njih, ali se nikada više nije vratio. Kasnije je Neda javila da je sa prijateljima otišao negde u Istru.
Lamija je samo jednom bila u Novom Sadu. Tog je leta Momčilo bio negde u Bokokotorskom zalivu.
Tamo su već tri nedelje...znam da je dobro, ali se ipak brinem...mogao bi bar da se javi, bar dve rečenice... – govorila je Neda, nameštajući venecijanere.
Lamija se, sedeći za velikim trpezarijskim stolom, samo nasmejala, savijajući omot od bombona, Uzmi dve, od višnje.
Obe su čekale da se Hudevski vrati sa grožđem i da kasnije, svi zajedno, odu na Štrand. Leto je bilo tako toplo, nepodnošljivo.
(...)

05.05.2011. u 21:24 • 0 KomentaraPrint#

<< Arhiva >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.

< kolovoz, 2011  
P U S Č P S N
1 2 3 4 5 6 7
8 9 10 11 12 13 14
15 16 17 18 19 20 21
22 23 24 25 26 27 28
29 30 31        

Kolovoz 2011 (2)
Srpanj 2011 (2)
Lipanj 2011 (2)
Svibanj 2011 (4)
Travanj 2011 (4)
Ožujak 2011 (4)
Veljača 2011 (4)
Siječanj 2011 (4)
Prosinac 2010 (5)
Studeni 2010 (3)

Opis bloga

književnost, kratke proze, stilske vježbe, poezije: uže-a duže, ulomci iz dužih tekstova, pitanja i dvojbe

Linkovi

Dnevnik.hr
Video news portal Nove TV

Blog.hr
Blog servis

Igre.hr
Najbolje igre i igrice

Forum.hr
Monitor.hr